Psihoterapija „usredotočena na osobu“ (personzentrierte Psychotherapie) pripada među humanističke terapije. Za tu skupinu terapija karakteristična je slika ličnosti po kojoj se ljudsko biće orijentira prema ciljevima i prema smislu života. Ljudska bića teže ka očuvanju i razvitku ličnosti – ili drugim riječima: čovjek je usmjeren prema „naprijed“. Principijalno je on sposoban da stvori i uobliči vlastiti život. Čovjek je u svojoj srži socijalno, konstruktivno biće dostojno povjerenja.
Važna osnovna misao ove psihoterapijske metode je da svako ljudsko biće ima neograničeni, pozitivni potencijal u sebi. Taj potencijal može kroz nepogodna ili čak štetna iskustva – kao što su omalovažavanje, prezir, preopterećenje, nasilje (tjelesno i emotivno), te vrijeđanje – biti vrlo smanjen i ograničen. Nakon takvih iskustava mogu nastati posljedice kao npr. strah, tjeskoba, potištenost, tuga, preopterećenost, osjećaj krivice i srama. Te emotivne posljedice spriječavaju slobodan razvitak ličnosti i „zatrpavaju“ pozitivni životni potencijal.
U terapijskom procesu nastaje dublji pristup ka vlasitoj ličnosti, osjećajima i doživljajima. Isto tako dolazi do boljeg, pažljivijeg ophoda sa samim sobom, ali i sa drugim osobama koje nas okružuju.
Malo po malo sazrijeva samopoštovanje, te se razvija opširnija i pozitivnija slika vlastite ličnosti. Sve to zajedno podupire uređenje života prema vlastitim potrebama i vrijednostima, a također potiče i razvijanje ličnosti.